Haris Pa�ovic: BiH je zemlja galopirajuce provincijalizacije

Razgovarao: Asim Bešlija

Gosp. Pašovicu, ansambl EastWest centra upravo se vratio sa gostovanja u Ljubljani. Kakve nam reakcije donosite, kako je prošao vaš nastup tamo?

Imali smo odlicne predstave "Klasnog neprijatelja" u Ljubljani. Igrali smo na samom pocetku Festivala Slovenskog mladinskog gledališca koji se ove godine odr�avao povodom Dana Evrope, publika i mediji su nas primili izvanredno. U Ljubljani imam stvarno jako dobru publiku, vec desetak mojih predstava je gostovalo tamo i uvijek je bilo odlicno. Taj interes se sada prenio i na predstave EastWest Centra. Slovenija ima izvrstan teatar – izvrsne reditelje, glumce i publiku koja poznaje teatar. Ovo gostovanje ima i posebno znacenje jer je EastWest Centar pozvan da ima EU premijeru u Ljubljani u vrijeme slovenackog predsjedavanja evropskom zajednicom.

Interesantno je da je ovaj novi teatar u Sarajevu, koji vi vodite, za kratko vrijeme stekao izvanrednu medunarodnu reputaciju. Cini mi se predstavlja BiH bolje od naše diplomatske mre�e u svijetu. Kako vam je to uspjelo?

Da, za kratko vrijeme: za 3+ 22 godine . East West Centar je poceo prije tri godine bukvalno od nule, ali tome su prethodile dvije decenije mog rediteljskog rada. Imao sam 20 godina kad sam poceo profesionalni �ivot, sa trideset sam vec imao uspješnu karijeru, radio sam u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, najviše u Beogradu, Novom Sadu, na Dubrovackim ljetnim igrama, bio na mnogo velikih ex-Yu festivala ukljucujuci i više puta medunarodne festivale BITEF i Eurokaz, bio suosnivac Odsjeka za re�iju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Onda je došao rat što je bio nevjerovatan profesionalni i ljudski izazov. Tada sam obnovio Festival MESS i transformirao ga u medunarodni festival, organizirao prvi Sarajevo Film Festival, re�irao predstave. Uspjeli smo da iz opsade odemo na evropsku turneju koja je pocela u pariškom teatru najveceg reditelja današnjice Petera Brooka, Bouffe du Nord, igrali smo 12 predstava u 5 zemalja i vratili se u opsadu. I onda nakon mnogo godina osnovali smo EastWest. Ovo govorim da bih podvukao to koliko rada, vremena, kontakata i dugogodišnjeg investiranja treba da bismo danas bili medunarodno poznata teatarska kompanija iz jedne male zemlje koja u svjetskim razmjerama nije mnogo bitna. EastWest ima izvanredne relacije svuda u svijetu koje su posljedica mog dugogodišnjeg rada, putovanja, interesa za rad mojih kolega širom svijeta i njihovog interesa za moj rad. Uz to EastWest i dalje gradi i proširuje te relacije. Naš izvršni producent Ismar Had�iabdic je dnevno u kontaktu sa najmanje desetak gradova u svijetu. Ovog mjeseca smo sa predstavama «Klasnog neprijatelja» u Ljubljani poceli našu svjetsku turneju koja ce trajati do polovine septembra. U osnovi svega ovoga je najva�nije: ja volim ovaj posao i ljudi sa kojim saradujem vole svoj posao.

Zbog cega je postojala potreba da se osnuje nova scena u Sarajevu ili da ka�emo jedna originalna alternativa vec postojecim, etabliranim, šabloniziranim teatarskim kucama u glavnom gradu?

Naši teatri, kao i mnoge druge institucije – politicke, kulturne, znanstvene, sportske – kao da ne �ive u 21. stoljecu! Vecina �ivi mentalno u komunizmu bez obzira na njihovo trenutno politicko uvjerenje. Nikada nisam usvojio omiljenu «filozofiju» u ovoj zemlji koja se zasniva na slijedecem konceptu: «Ne mogu oni mene malo platit, koliko ja mogu malo radit.» EastWest nije alternativa, mi smo mainstream – mi planiramo, upuštamo se u izazove, kreiramo, imamo odlicne rezultate, �ivimo. Alternativa nama su stereotipne institucije koje ne rizikuju, troše pare poreskih obveznika, parazitiraju i korumpirane su.

Vi ste se u okupljanju vaše teatarske skupine oslonili ne na stare i afirmirane glumce, nego na mlade a vec afirmirane glumce. Je li vam to bila jedna od kockica uspjeha?

Hrabri, inteligentni, otvoreni, iskreni ljudi koji razumiju zakone profesije, koji su radoznali i nesebicni – to je naša formula. Mladi ljudi donose EastWest-u svje�inu i ritam vremena, a stariji svjetonazor i iskustvo. Ja sam dugo radio sa glumicom Ines Fancovic, koja nominalno ima više od osamdeset godina, ali je kreativna i iznenadujuca. Ponekad sam radio sam i sa nekim mladim ljudima za koje se ustanovilo da su bili mediokriteti.

Vi ste jako dobro upoznati sa kulturnim dešavanjima, kretanjima, tendencijama na prostoru BiH. Šta se to dešava kod nas u toj duhovnoj sferi? Mnogi su skloni tvrdnji da je to još uvijek borba izmedu provincijalizacije i ostataka kosmpolitske BiH.

Vaše pitanje mi djeluje optimisticno. Ja mislim da se radi o galopirajucoj provincijalizaciji. To je posljedica cinjenice da su obrazovani ljudi šutke pali pred brutalnim kapitalizmom koji u tranziciji od ljudi pravi robu. Mnogi ljudi pristaju da budu roba, da kupuju i budu kupljeni. Postajemo jedan veliki tr�ni centar sa sve manje pismenih kupaca tako da ce trgovci uskoro morati da artikle prodaju po bojama: zelena za deterd�ent, plava za cokloladu, �uta za pivo – jer kupci nece biti u stanju niti da procitaju naziv robe. Umjetnici, politicari i intelektualci su odustali od ideala slobode. Sloboda, jednakost, bratstvo – Liberté, égalité, fraternité – ideja je na kojoj je stvoren moderni svijet. Odustati od ove ideje znaci potpisati vlastito odumiranje.

Kako komentirate cinjenicu da smo zemlja koja nema kulturnu politiku? Sve nam se svodi na dijeljenje bud�etskih para, poput pijacne licitacije, nekakvim lokalnim kulturno-umjetnickim društvima koja ne prelaze ni granice entiteta, a kamoli da imaju medunarodno priznanje.

Mi u Bosni i Hercegovini nemamo politike. Savremeni svijet vec �ivi u post-politickom dobu, a mi nismo dobacili ni do politickog diskursa. Kod nas se podrazumijeva da imamo Visokog predstavnika. U realnosti to je staratelj. A staratelja imaju osobe koje se ne mogu brinuti same o sebi. Dakle, mi smo u politickom smislu nesposobni i jedina smo zemlja u Evropi koja ima staratelja. Istovremeno vecina stanovnika ove zemlje gleda ostatak svijeta odozgo, osjecaju se superiorni, eksperti su za sve – od fudbala do genetike. U psihijatriji se taj poremecaj zove samoobmana (delusional disorder). Naravno, za sve probleme su krivi «drugi» - druga nacija, druga religija, medunarodna zajednica, ateisti, i sl.

Mo�e zvucati kao potcjenjivanje i nipodaštavanje zemlje u kojoj �ivimo, ali da li je ovdje potrebna, prema vašem mišljenju, jedna hitna preventivna evropeizacija, uvodenje vrijednosti koje bi nas spasile od nas samih?

Da. Sporazum o stabilizaciji i pridru�ivanju Evropskoj zajednici prvi je politicki korak u tom pravcu. Tragikomicno je da je ovaj sporazum potpisan nakon molbi Evropske zajednice da to ucinimo. Medutim, dobro je makar i tako. To je kao kad alkoholicarka, nakon dugog odbijanja da prizna da je bolesna, konacno pristane na lijecenje, dode na prvu seansu i ka�e – «Ja se zovem Bosna i Hercegovina i ja sam alkoholicarka.»

Kakvu ulogu u našoj 'normalizaciji' mo�e imati teatar poput EastWest centra odnosno jeste li do sada mogli vidjeti ono što je neki ucinak na vašu publiku?

Mi smo dio tog evropskog procesa u kojem ucestvuju one organizacije i pojedinci koji imaju strast za napretkom, znanjem, istinskom demokratijom, pojedinacnim i zajednickim uspjehom i koji imaju �elju da uce, stvaraju i zabavljaju se.

Jeste li vi licno zadovoljni kulturnom produkcijom metropole? Osjecate li se zadovoljno i komotno u tom pogledu?

Postoje pojedinacni veliki kulturni dometi – imamo Sarajevo-x, nekoliko desetaka fantasticnih umjetnika, fenomenalni Jazz Fest, nekoliko izvrsnih kafana i restorana i Tima Clancyja. Ali to što bi se moglo nazvati dobrom kulturnom produkcijom metropole podrazumijeva jedan visok generalni standard. To nemamo. Kulturnu vecinu ovdje cine mediokritetski uradci, proizvodnja irelevantnog.

Za kraj, EastWest je prva i jedina teatarska kompanija sa Balkana koja ce nastupiti na poznatom Edinburškom festivalu. Iskreno, kako ste se osjecali kad ste to doznali, i osim tapšanja po ramenu i pohvala, je li bilo konkretne pomoci za ovaj poduhvat jer na tom festivalu ipak predstavljate BiH?

Svi u EastWestu smo bili jako sretni kad smo culi da smo u zvanicnom programu Edinburškog festivala. To je najstro�a selekcija jednog umjetnickog festivala na svijetu, tamo su neki od najvecih svjetskih umjetnika, to je jedna istinska proslava ljudskog duha. Što se tice samog Edinburgha nikakva posebna pomoc nije ni potrebna, festival pokriva sve troškove puta i boravka. Ipak, ove godine, kada ucestvujemo na festivalima u Velikoj Britaniji, Singaporeu, Kini, Rumuniji, Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj i igramo u dvadesetak gradova u Bosni i Hercegovini – od Viteza do Kljuca i od Prijedora do Zavidovica, pravimo cetiri nove predstave i snimamo dokumentarni film, imamo 17 zaposlenih i saradujemo sa desecima ljudi, Federalno ministarstvo za kulturu nas je podr�alo sa 300.000 KM. Drugi teatri u Sarajevu imaju bud�et u skali od 1 do 7 miliona KM. Ministarstvo za kulturu Kantona Sarajevo nije ni odgovorilo na našu prijavu na konkurs za sredstva, niti ni na jedno naše pismo, a poslali smo ih deset do sada